Ima ih i te kako. Ne možemo samo mi, nastavnici, učitelji, profesori, biti odgovorni za neuspjeh i neznanje njihove djece. Pokušati ću napisati neke od grešaka, a nadam se da će svima biti jasno da ne mislim da su svi roditelji takvi, niti da ima roditelja koji prave sve navedene greške.

• Žele od nas s punim pravom da njihovu djecu naučimo gradivu. Da im pružimo znanje! S druge strane, ne vole da čuju da mi od njih očekujemo da svoju djecu nauče lijepom ponašanju i radnim navikama, a to je u najvećoj mjeri njihova odgovornost.
• Ne uče ih samostalnosti. Nude im instrukcije i kad treba i kad ne treba. Izgubili su korak s vremenom – ni ne znaju što njihova djeca sve rade i što gledaju i čitaju na internetu.4
• Ne postavljaju ograničenja i pravila u korištenju slobodnog vremena – djeca često imaju kompjutore i televizore u svojim sobama, a da roditelji pojma nemaju što djeca gledaju satima. Mislim, OK je da imaju TV, ali nije OK da gledaju što i kada žele, a da roditelji to nimalo ne prate, i ne razgovaraju s djecom o tome što je bilo na televiziji.
• Neki roditelji pak previše žele od svoje djece, pa ih forsiraju nekim aktivnostima, koje spadaju u roditeljske ambicije, tako da su djeca nekada bukvalno premorena dok su na nastavi.
• Nemaju vremena (a neki ni naviku) da provjeravaju da li je dijete učilo dovoljno za sutrašnji dan, ima li test ili usmeno odgovara sutra.
• U školu dolaze kad mnogo moraju, a nekada ni tada.
• Ako njihovo dijete razbije prozor, plate, a dijete prođe nekažnjeno.
• Nemaju dovoljno kontrole nad večernjim izlascima kada je sutra radni dan.
• Ne razgovaraju dovoljno sa svojom djecom o lošim pojavama u društvu, lošim modelima u okruženju.
• Pred djecom govore s omalovažavanjem o diplomi, znanju, pa i prosvjetnim radnicima. Slažem se da imaju pravo na takvo mišljenje, ali nemaju svijest o tome da na taj način oblikuju djecu u nepoželjnom smjeru.
• Često se hvale da su najbolji prijatelji svojoj djeci, što je glupost prve vrste – djeca u tim godinama teže za autoritetom, kao stabilnim osloncem u životu.
• Imaju nerealne zahtjeve – zahtjevaju najviše ocjene, uspjehe na natjecanjima, čak i kada djeca ne mogu odgovoriti takvim zahtjevima. Strogost te vrste često vodi u otpor prema školi, ili bjesomučno bubanje i izoliranje od svijeta.
• Imate ogromna očekivanja od nas, a ne shvaćate da mi provodimo samo četvrtinu dana sa vašom djecom. Preostalih 18 sati, ona su vaša i samo vaša odgovornost. Ono što se tu ne odradi, mi ne stižemo popraviti, i to nemojte od nas očekivati.
• Želite da vašoj djeci pružimo obrazovanje za 21. stoljeće, sa kojim će se sutra lako i dobro zaposliti. Napravite takvu atmosferu da na sljedećim izborima glavna tema predizborne kampanje bude obrazovanje, suradnja sa tržištem rada, i opremljenost škola!!!
• Ako dijete iz škole dođe nezadovoljno, jer mu je bilo dosadno, roditelj ga ne pita “Izvini, a što tebi nije dosadno?”, već automatski grešku pripisuje nastavnicima i sustavu.
• Ne brinu o tome tko su heroji njihovoj djeci, i tko su im uzori.
• Ne bave se dovoljno svojom djecom, bilo iz nedostatka vremena, zanimanja ili znanja. (Odgovor tipa ‘ni moja majka se nije bavila mnome, ili baba mojom majkom’ može da stoji jedino ako je u životu vašeg djeteta sve isto kao u vašem, ili babinom u tim godinama).

Krivi su i mediji, nego što nego da su krivi!! Ali, ne zato što pišu o lošim primjerima iz prosvjete, već zato što ih dobri primjeri ni malo ne zanimaju. Ne Ne znam da sam pročitalo reportažu napravljenu sa omiljenim učiteljem, nastavnikom, profesorom u školi. Ne pamtim da su došli na jedan sat da vide kako to danas izgleda, pa o tome pišu.
Pa, naravno da nisu i neće!! To ne prodaje novine. Novine prodaju starlete, žutilo, crna kronika i slično.

O sistemu ne bih! Nismo u ljubavi!!

***

Tu su neki problemi pa možemo ustanoviti da i prosvjetni radnici, i roditelji, od ovih drugih imaju neispunjena očekivanja.
Učenici se tu slabo pitaju. Oni se bave starletama, cajkama. facebookom i drugim. Škola im je dosadna, jer im niko nije objasnio da prioritet škole nije da bude zabavna, već da pruži znanje. Demotivirani su, jer im je jasno da se zaposliti neće, ako nemaju vezu. Ako je imaju, nebitno je kakve će im ocjene biti. U društvu u kome se diploma ne cjeni, nije ni fer da od djece očekujemo da cijene obrazovanje.

Ali, kada već tako stoje stvari, možda bismo makar mogli da shvatimo da su nastavnik i roditelj na istoj strani – na strani djeteta. To se u većini zemalja podrazumijeva, što znači da nije nemoguće!

Nadam se da će dosta roditelja i nastavnika ovo pročitati i da ćemo u skoroj budućnosti zajedno doći do istog cilja!!!

izvor: ucenici.info